Popeo sam se na stolicu, ispružio ruke do stražnje strane ormara i zgrabio kutiju. Unutra, priča o mojoj porodici. Unutra priča koja je dio mene.

Izvadio sam fotografije iz plastične vrećice. Neki su već požutjeli od vremena. Drugi u čudnom stanju. Mala. Sa valovitim rubovima.

Osjećao sam da je prošlo vrijeme. Slike moje bake. Obučen kao Ciganin ulicama Rio de Žaneira 1940-ih. Stavljao sam fotografiju za fotografijom na pod, pokušavajući pronaći početak, sredinu i kraj za svaku priču. Nisam mogao. Mislim da je život zaista zbrka trenutaka koji miješaju ono što osjećamo. Fotografija u realnom vremenu.

Vidjela sam slike moje bake kao tinejdžerke naslonjene na auto sa prijateljem iz djetinjstva (zamišljam, u svojoj priči). Slika na kojoj jede mango, za koji pretpostavljam da je pozajmila (zauvijek) od svog susjeda.

Na drugoj slici moja baka je držala moju majku u naručju dok je još bila beba . Duboko sam udahnuo i pomislio: „Izlazi tamo, suzi!“. Stalno sam mislio da u to vrijeme nisu ni zamišljali sa čime se još moraju suočiti. Moja baka je izgubila dvoje djece za manje od dvije godine. Imao je moždani udar prije više od 35 godina. Ali, na jednoj od fotografija i dalje sam hodao bez pomoći štake.

Pronašao sam fotografiju svoje majke u autobusu. Sa njom, još jedna priča: očev prvi poljubac, uizlet u Campos do Jordão. Zanimljivo je da sam, kada su mi ispričali ovu priču, zamislila svoju majku u ružičastoj bluzi sa zavezanom kosom. Moj otac, u crnim pantalonama i plavoj košulji.

Ništa. Moja mama je nosila kariranu košulju i razbarušenu kosu. Moj otac ne zna kakvu je odjeću nosio. Mogli ste vidjeti samo njegovu kosu (kada ju je još imao). Kada sam pitao majku, ona mi je priznala: moj otac nije imao puno odjeće, uzeo je samo šorts. Pomislio sam: kratko u Campos do Jordão?

Nekoliko minuta nakon te fotografije dogodio se prvi poljubac. Autobus je naglo skrenuo (hvala vašem vozaču!) i moj otac je “slučajno” pao mojoj majci u krilo.

Još fotografija. Moj djed na plaži u pozi srcelopa. Moj tata sa 6 trbušnjaka. A moja mama sjedi u pijesku i... Isuse! Kako ličim na svoju majku! Nisam još bio tamo, ali u redu je. Već sam bio dio svake od ovih priča.

Sada počinjem da se pojavljujem na fotografijama. Puzi, duri se kao baba, igra se sa rođacima, plače. I još jedna beba za kompletiranje porodice, moja sestro.

Najsmješnije je što se ne sjećam ničega od toga. Ali kada pogledam ove fotografije znam da sam sve to proživio. I, vjerujte mi, male fotografije čuvaju sjajne uspomene. Inspiriraju nas da idemo naprijed, ali ne zaboravljajući ono što smo već iskusili.

I razmišljajući otoliko puta da sam zamolio majku da se popne na stolicu, ispruži ruke do stražnje strane ormara i uzme albume i kutije sa našim fotografijama. Svaku priču koju ovdje pričam, ispričala mi je na svakoj fotografiji koju je pronašla.

Danas fotografiram porodice u nadi da će se dijete jednog dana naći u svakoj od ovih priča. Godinama od sada, kada bude pogledala svoje fotografije, moći će otkriti i zamisliti sve što je doživjela tog dana.

A vi? Jeste li ikada razmišljali o tome kako će biti kada porodica koju ste fotografisali otvori foto album za dvadeset, trideset, pedeset godina od sada?

Pa, razmisli. I dobro razmisli. I vi ste dio ove priče.